|
||
Julia Kristeva est la première invitée d'honneur du cycle de débats d'idées « La philosophie au Théâtre », animé par le philosophe Srećko Horvat au Théâtre national croate de Zagreb. Ce débat se tient à l'occasion de la 6ème Nuit des théâtres, le 15 novembre 2014 à 19h30. Un texte extrait de son roman Thérèse mon amour est lu par l'actrice Alma Prica. |
vidéo
|
Publiku je izazvala teza Julije Kristeve o zaostajanju pravoslavlja za zapadnim
katolicizmom nakon turskih osvajanja
Autor: Mirjana Dugandžija
Njen dolazak događaj je bez presedana. Nakon Sartrea, kojeg je prije pola stoljeća ugostio Krleža, u Zagrebu nije bilo intelektualno moćnijeg Francuza
Ako je Dubravki Vrgoč bio cilj da protrese ustajali zrak u HNK i Zagrebu, u tome je uspjela. Već u tramvaju mogla sam dešifrirati tko se uputio na gostovanje Julije Kristeve, francuske filozofkinje i spisateljice svjetskog glasa, točnije, jedne od najvećih živućih filozofkinja (i među filozofima): mladi u kasnim dvadesetim i ranim tridesetim, sasvim nepremijerno odjeveni (crni understatement), koji su stišavali uzbuđenje: konačno se i njima, nevažnoj humanističkoj sitneži, netko bitan obraća.
Za prvi Filozofski teatar, gledalište HNK bilo je ispunjeno. A Kristeva se imala na što osloniti - nekolikogodišnju veliku posjećenost Subverzivea, tematikom sličnog subotnjoj večeri u HNK. Uostalom, s Kristevom je i razgovarao Srećko Horvat.
Čitanje Alme Price
Julia Kristeva, savršeno dotjerana, crno lakiranih noktiju, u tamnoplavom odijelu i s prstenjem koje je znalo zablještati i duboko u zadnjim redovima, svjesna sebe kao žene od glave do pete, pojavila se na pozornici nakon što je Alma Prica imala težak zadatak 45 minuta držati publiku mirnom dok čita tekst Kristeve. Inače, Isabelle Huppert, jedna od najslavnijih francuskih glumica, moja omiljena, čitala je taj tekst iz novog romana Kristeve, "Terezijo, ljubavi moja" u pariškom "Odeonu" na njegovu prvom predstavljanju.
Kad ne bi sve što dolazi od Alme Price za mene bila čista karizma, i ja bih se možda pridružila onima koji su smatrali da je to puno predugo; manje onima koji su smatrali da je nemoć da se 45 minuta sluša tekst Julie Kristeve više naš problem, nego koga drugoga. U svakom slučaju, Alma nam je pročitala onaj dio romana u kojem Tereza opisuje svoje tjelesno, seksualno iskustvo (po većini tumačenja i sama Tereza Avilska pisala je upravo o tome), izjednačujući vrlinu I putenu ljubav. Tim više što mislim da je publika očekivala i nešto glume - pa, u filozofskom smo teatru, zar ne?
No, što je filozofski teatar, možda ćemo tek doznati, jer ono što je uslijedilo bio je, recimo, intervju Horvata s Kristevom. Svi novinari imaju istu noćnu moru - sugovornika koji odgovara deset puta dulje no što bi on želio, guta novinara dok ovaj sasvim ne klone.
Tereza i Židovi
Tako da mislim da nije baš pravu moja znanica koja je smatrala da je voditelj nije bio pripremljen: bio je pojeden. Na tri pitanja o Terezi Avilskoj (16. st) otišlo je gotovo sve vrijeme. Doznali smo da je ta, 32 godine nakon smrti beatificirana i kanonizirana katolkinja, čiji su roditelji pokršteni Židovi, usprkos fizičkoj slabosti te izloženosti inkviziciji osnovala je 17 samostana i neprestano pisala. Kristeva je roman napisala na prijedlog izdavačice koja joj je naručila "veliku knjigu" o poznatoj zapadnoj ličnosti: "Sveta Tereza Avilska deset je godina bila moja cimerica, a ja sam napisala 700 stranica", rekla je Kristeva, koja će dogodine, na proslavi obljetnice rođenja Sv. Tereze, koju organiziraju Unesco i karmelićanke, i sama sudjelovati.
Tugo moja
Tek na samom kraju ostalo je nešto vremena i za aktualne stvari, pa se Kristeva osvrnula na svoj tekst "Bugarska, tugo moja", u kojem piše kako Bugarska pati od korupcije, nasilja, nedostatka identiteta, ona je "jadno europsko dijete", a Europa ne čini dovoljno na integraciji, čega su naročito svjesni time poniženi mladi. Kako je razgovor dospio na pravoslavlje kao vjeru, ne sjećam se, ali Julija Kristeva smatra da je ono u razvoju, usljed turskih osvajanja, zastalo negdje u predrenesansi, za razliku od katolicizma, koji se razvijao, pa dospio i do "individue". Crkva, naravno, ima utjecaj i na društvo, pa kako ona i sama dolazi iz pravoslavne zemlje, uvijek je zbog toga "zaostatka" osjeća pomalo tužnom.
Apstraktno slikarstvo
Meni je tu nešto zaškripalo, a poslije nisam mogla nego složiti se s Katarinom Luketić, autoricom knjige "Balkan: od geografije do fantazije", koja je iznijela nekoliko argumenata zbog kojih je takvo mišljenje "stereotipno". Možda ovo pitanje traži sigurnije simultane prevoditelje, jer oni koji su pratili na francuskom, a bilo ih je mnogo, dali su događaju najvišu ocjenu. A možda i boljeg novinara od mene, jer mi je moja profesorica Nadežda Čačinovič rekla da ta teza nije nova, a i pokušala mi je objasniti na primjeru apstraktnog slikarstva…što je tad već bilo preteško za mene.
Sjedili smo, naime, poslije nastupa u malom lijepom salonu HNK gdje su s Kristevom, uz čašu vina, na francuskom razgovarali ministrica Zlatar, Nadežda Čačinovič, Ivica Buljan, Tomislav Brlek, Leila Topić, Ingrid Šafranek … a nama ostalima bilo je čekati da dođe Horvat, pa da se razgovor povede na engleskom.
Zasad, kaže Kristeva, za Terezu nema ovdje zainteresiranih izdavača; no, u Hrvatskoj su prevedene njene "Moći užasa", a upravo je izišlo i "Crno sunce" (Naklada Jurčić). A u Srbiji, u crnom pravoslavlju, i "Crno sunce", i "Neverovatna potreba da verujemo" i "Ljubavne povesti"…
Dakle, veliki kulturni događaj, važna gošća; ostaje da utvrdimo što je "filozofski teatar". Ali bit će dobro, čak i ako Tereza Avilska ne pomogne.
17. studenog 2014
NASTUP JULIE KRISTEVE
Filozofski teatar: Rad na javnosti ili izazov konverzacijskih salona
Filozofski teatar: Rad na javnosti ili izazov konverzacijskih salona
Autor: Nataša Govedić
17. studenog 2014.
www.novilist.hr
Konverzacijski salon probio se do statusa društvenog događaja, što je (pravo govoreći) istinska i rijetko dosegnuta ambicija svih vrsta javnih obraćanja
Prepuno Hrvatsko narodno kazalište, pozornica opskrbljena crvenim naslonjačima i sobnom lampom (gotovo glembajevski ugođaj) te gošća, Julia Kristeva, koju poznajemo kao jednu od najutjecajnijih teoretičarki poststrukturalizma, baš kao i feminizma, a uz to i kao kolosa specifične psihoanalitičke poetike/politike, sve je to rezultiralo obnovom francuskog građanskog salona u zagrebačkom HNK.
Voditelj i urednik čitavog programa »Filozofskog teatra«, na samu Noć kazališta otpočetog susretom s Juliom Kristevom, kulturolog i filozof Srećko Horvat, dorastao je konverzacijskom zadatku. Govoreći o čisto kazališnim vještinama, zna slušati sugovornicu i umije postavljati produktivna, dobro pripremljena, pažljivo ciljana pitanja.
Glas koji ne dopušta cenzuru
Druga je stvar što Julia Kristeva na pozornici HNK koristi privilegij monologiziranja koji inače stoljećima susrećemo kao glavnu strategiju muških filozofa, ne dozvoljavajući da je se prekine i mirno, pribrano odgovarajući na pojedino pitanje desecima i desecima minuta. Na ovaj je način u prvom planu teatraliteta čitave izvedbe bilo pitanje tko smije govoriti, koliko dugo se smije govoriti o zadanoj temi te koliko detaljno je dozvoljeno obrazlagati svoje mišljenje u kontekstu javne priredbe.
Opet u smislu proizvodnje umjetničkog događaja, bilo je fascinantno doživjeti ženski glas koji nepokolebljivo drži pozornost gledališta govoreći o radikalnosti misticizma Svete Tereze, bez imalo ustupaka oko eventualne zahtjevnosti teme ili granica objašnjavanja vlastitog romana, također posvećenog Svetoj Terezi.
Na samom početku izvedbe, ulomke iz Kristevina romana »Tereza, ljubavi moja« u jednom je dahu pročitala fokusirana, odmjerena i pažljiva Alma Prica. Ti ženski glasovi, jedan glumački, drugi spisateljski (jer Kristeva je prvenstveno govorila o važnosti fikcije kao preduvjeta svih humanističkih znanosti), otvorili su krucijalna politička pitanja toga što se uopće izgovara i kako se konkretno misli na HNK-ovoj pozornici, oko nje i s njom, baš kao i izvan granica hrvatskog glumišta. Ako pogledamo utjecajno izdanje knjige »Figure neslaganja« (2003) iz pera jednog od vodećih humanističkih ljevičara današnjice, Terryja Eagletona, koji među 46 povijesnih figura revolta od početka devetnaestog do kraja dvadesetog stoljeća uvrštava samo dvije žene (Gaytari Spivak i Iris Murdoch), onda vrijedi govoriti i o tome kako se spravljaju i kako se rodno nadziru i cenzuriraju kanoni revolucinarnih hijerarhija. Kristeva tako nije među Eagletonovim figurama pobune, zbog čega je još važnije da se njome otvorio program Srećka Horvata.
Francuski saloni
Povjesničari kulture ne slažu se oko značaja francuskih salona 17. i 18. stoljeća. Prema Jürgenu Habermasu, upravo su saloni zaslužni za stvaranje javne građanske sfere, kao i kulture pregovaranja oko svih javnih vrijednosti, što Habermas smatra temeljem demokracije. Prema podjednako utjecajnom Norbertu Eliasu, saloni su tek nastavak lobističke dvorske kulture, u kojoj su formalna pristojnost i pokoja spletka bili mnogo važniji od intelektualne debate. Tu je i feministička analitičarka Dena Goodman sa svojom knjigom »Republika slova«, braneći tezu kako su i za francuske salone i čitavu europsku kulturu važne upravo samoobrazovane i apartne ženske figure voditeljica i sudionica salona, educirajući i polako gradeći argumentacijski vokabular javnih građanskih institucija.
U prilog posljednjoj tezi, Srećko Horvat pokrenuo je neku vrstu suvremenog »prosvjetiteljskog salona« s glavnom ženskom ulogom kao začetnicom najavljenog niza (uglavnom muških) sugovornika, a i s jednom bitnom razlikom u odnosu na prosvjetiteljske salone: razgovor je otvoren svim društvenim slojevima, čak su se ulaznice na balkonu djelile besplatno (nažalost, ne i mikrofoni kojima bi gosti s balkona mogli postavljati pitanja Kristevoj). Za pitanja je općenito ostalo veoma malo vremena. Sadržaj izlaganja Julie Kristeve prenosila je i Hrvatska radiotelevizija, što je dodatno demokratiziralo elitistički ustroj publike unutar same zgrade HNK.
Preliminarna cenzura
Govoreći, pak, o skepsi jednog dijela domaće javnosti prema ideji da bi kazalište moglo biti mjesto učene debate, pa onda još i o komentarima na račun Srećka Horvata koji tobože »automatski potpisuje« političke vrijednosti (nekadašnjeg) HNK samim time što u njemu nastupa, rekla bih da je u pitanju nepatvoreni hrvatski jal. Preliminarna cenzura izazova i promjena. Pri tom je istina da pojedini teoretičari afekata u zavisti vide neku vrstu perverzne naklonosti, ali žalosno je da je jedan dio javnosti već unaprijed odlučio da Horvat i Kristeva mogu samo i jedino nastupiti na strani estrade, nikako ne u ime kazališne i/ili filozofske kvalitete.
Tome se oštro suprotstavio teatralitet samog događaja, način na koji je Julia Kristeva odabrala preuzeti na sebe ulogu Svete Tereze i podijeliti je s publikom, što je veoma kompleksna procedura koja otvara niz pitanja o granicama intimnosti u javnom prostoru. Misticizam Julie Kristeve prisutan je u njezinom radu od samih početaka, dakle od načina na koji je definirala pojam »khore« ili predjezične maternice svakog poznanja. Utoliko ne čudi što se i najnovijim romanom bavi ekstatičnim silama jezika, koje pak koresponiraju i s Horvatom temom ljubavnog diskurza, čemu je također posvetio i zasebno knjigu.
Dramaturške razrade
Želimo li, pak, govoriti o tome kako unaprijediti buduće »Filozofske teatre«, mislim da bi se Horvat trebao obratiti domaćim i stranim dramaturzima i redateljima, odnosno istupiti iz uskosalonskog konverzacijskog modela. U suvremenoj dramaturgiji postoji mnogo pristupa kontroli gledateljskog pogleda i vrstama interaktivnosti, kao što se i teatar već dugo bavi i dramaturgijama same javnosti, socijalnim koreografijama, društvenim igrama na filozofske teme. Dodatno je zanimljivo do koje je mjere susret s Kristevom bio apsolutno verbalna izvedba, povratak Svetoj Riječi, što se u danas navodno dominantnom postdramskom univerzumu smatra »nepotrebim«, ako ne i jalovim pothvatom. No baš zato je u izvedbu kojoj smo svjedočili na pozornici HNK bila upisana osobita subverzivnost, pobuna protiv smrti jezika, apel za nijansiranost i za sve one značenjske nijanse kojih nema u teatru mučeničkog i degradiranog tijela te vječito »ispovjednih« komadića ove ili one struje gotovo nemuštih svijesti. Konverzacijski salon probio se do statusa društvenog događaja, što je (pravo govoreći) istinska i rijetko dosegnuta ambicija svih vrsta javnih obraćanja.
JULIA KRISTEVA: TREBA
PREVREDNOVATI POJAM SVETOG I POJAM RELIGIJE
piše: Jelena Graovac - www.voxfeminae.net
U
iščekivanju skorašnjeg gostovanja Julije Kristeve u Zagrebu,
razgovarali smo s ovom velikom francuskom teoretičarkom bugarskog
porijekla o njenom radu, ženama kojima se bavila kroz svoja recentnija
djela, o feminizmu, kazalištu, misticizmu...
Julija Kristeva posjetit će
Zagreb 15.11., kada će u sklopu novog programa
Hrvatskog narodnog kazališta Filozofski teatar govoriti o ovim i mnogim
drugim temama.
VAŠ PRVI SUSRET SA
ZAGREBAČKOM PUBLIKOM U HRVATSKOM NARODNOM KAZALIŠTU U VEĆOJ
ĆE SE MJERI FOKUSIRATI NA VAŠE DJELO THÉRÈSE MON AMOUR IZ
2008. GODINE. KADA STE SE POČELI
BAVITI NARATIVOM O SV. TEREZIJI I ZAŠTO JE SMATRATE ZNAČAJNOM NE SAMO
ZA FEMINISTIČKU TEOLOGIJU, VEĆ ZA FEMINIZAM UOPĆE?
Za Tereziju sam se zainteresirala
nakon poziva izdavača Fayarda da napišem kratki psihoanalitički tekst o nekoj od velikih mističarki Europe. Najprije sam predložila jednu bizantsku
princezu, u Hrvatskoj možda poznatiju – Anu Komnenu, kćer
bizantskog cara Aleksija I. koji je pokrenuo Prvi križarski rat. Ana je bila prva svjetska povjesničarka i vrlo je negativno
opisivala križarske pohode, suprotno uobičajenim kroničarima
toga vremena koji su hvalili njihovu ofenzivu.
Poziv
za tekst uslijedio je nakon moje knjige Ubojstvo u
Bizantu, u kojoj je Ana Komnena središnja junakinja, i
izdavač se nadao da ću se sada pozabaviti nekom
ličnošću značajnijom za Zapad. U skladu s tim,
predložio je Tereziju Avilsku čiji sam lik i djelo do tad vrlo slabo
poznavala van konteksta Lacanova seminara o ženskom užitku. Prema
Lacanu, pojednostavljeno govoreći, ženski se užitak nalazi
onkraj simboličkog, izvan jezika. Filozofskim rječnikom, u njega je
upisano svekoliko humanističko znanje ili astronomskim rječnikom, kozmos. To je upravo ono o čemu Terezija
govori kroz zapise o svojim ekstazama, koje su predmet remek-djela Zanos
svete Terezije velikog talijanskog baroknog kipara Gianlorenza Berninija,
smještenog u crkvi Santa Maria della Vittoria u Rimu.
Moje
iščitavanje zapisa sv. Terezije potrajalo je deset godina i često ističem da mi je u
to vrijeme postala poput cimerice. Suživot s tom ženom čiji
život pripada razdoblju od 1515. do 1582. bio je fascinantno
iskustvo. Moja knjiga sadrži ulomke iz tekstova sv. Terezije jer sam je obavezno htjela predstaviti onako kako je sama željela svjedočiti o svom životu. No, uz njene tekstove, knjiga sadrži i jedno romaneskno
tkanje, u kojemu lik koji me predstavlja tumači Tereziju. Monolog koji zaključuje knjigu, u izvedbi velike Isabelle Huppert u teatru Odéon u Parizu bio je pravi dar pariškoj
publici. Jedva čekam vidjeti izvedbu hrvatske
glumice (Alme Price, op. prev.) u vašem kazalištu.
Gianlorenzo Bernini, Zanos sv. Terezije
MOŽE LI SE OVA KNJIGA NA NEKI
NAČIN SMATRATI NASTAVKOM VAŠE TRILOGIJE FEMALE GENIUS: LIFE,
MADNESS, WORDS - HANNAH ARENDT, MELANIE KLEIN, COLETTE (1999-2002)
POSVEĆENE ŽENSKOM
GENIJU ? ŠTO SVETU TEREZIJU POVEZUJE S HANNOM
ARENDT, MELANIE KLEIN I COLETTE?
Ovo djelo na određen način jest dodatak mojoj trilogiji o ženskom geniju, no
nipošto nije i njen četvrti svezak. Trilogija Ženski
genij posvećena je trima ženama 20. stoljeća,
koje sam željela prikazati kao marginalne u odnosu na feminizam,
možda čak i kao njegovu disonancu. Fokusirala sam se na tri žene koje za mene otvaraju novu stranicu
ženske emancipacije, tj. nose poruku da svaka od
nas može i mora elaborirati svoj specifičan genij i na taj način
osobno doprinijeti europskoj i svjetskoj kulturi, svaka u svom području i
prema svojim mogućnostima, kakve god one bile. Moj stav o jedinstvenosti
svakog individualnog genija nije romantična, već vrlo pragmatična
vizija, koja svakoga izaziva u tome da nadmaši samoga sebe,
kao što su to znale činiti Hannah Arendt u filozofiji i
suočavanju s totalitarizmom, Melanie Klein u psihoanalizi i Colette u
književnosti.
NISTE UVIJEK ZADOVOLJNI
„FEMINISTIČKOM“ ETIKETOM; KADA STE 2004. PRIMALI HOLBERGOVU NAGRADU IZJAVILI STE KAKO TU ETIKETU MOŽETE
PRIHVATITI SAMO U KONTEKSTU OPĆENITIJEG OKVIRA KOJI NAZNAČUJE
SINTAGMA „PROMIŠLJANJE SLOBODE U MRAČNIM VREMENA“. ZAŠTO?
Ne mogu reći da nisam
zadovoljna feministkinjama, samo smatram da svaki pokret treba ostati pokretom
i da feminizam koji se zaustavlja na vrijednostima iz
60-ih godina prošlog stoljeća ili pak onima iz 19. stoljeća nije dostojan tog imena. Uostalom, mračna vremena
postoje i u 21. stoljeću, pogotovo u
zemljama gdje vlada šerijatsko pravo ili slični oblici integrizma.
Upravo sam iz tog razloga utemeljila nagradu Simone de Beauvoir koja se bavi
emancipacijom žena, naročito u zemljama gdje ih vlasti i javno
mnijenje na to ne ohrabruju, no koja se također
bavi kreativnošću žena u naprednim demokracijama.
KOLIKO JE VAŠE OSOBNO ISKUSTVO
UTJECALO NA TEMATIZIRANJE RELIGIJE U VAŠEM RADU? KOLIKO NAM JE POZNATO,
VAŠ OTAC, STOJAN KRISTEV, BIO JE ČLAN PRAVOSLAVNE CRKVE, A VI STE
POHAĐALI OSNOVNU ŠKOLU KOJU SU VODILE DOMINIKANSKE REDOVNICE?
Je li
moje vlastito iskustvo u temelju mog interesa za religiju? I da i ne. Mislim da su religije prodrle u moderni svijet iz različitih
političkih razloga koji se tiču određenih dijelova svijeta, u
kojima postkolonijalizam i liberalizam ugrožavaju velike skupine ljudi. No, postoji i drugi razlog, dublji i više povijesne
prirode jer ga treba tražiti putujući kroz vrijeme. Humanizam na koji se oslanjam, koji se temelji na renesansi i 18. stoljeću, presjekao je vezu s vjerskom tradicijom. Radi se o velikom, nepovratnom trenutku, koji je donio slobodu i
emancipirao potlačene klase, tijela i žene pogotovo. Jednostavno, neki od dominantnih pokreta tog humanističkog projekta, koji
su ciljali na zlouporabu religije, nisu s druge strane dovoljno istaknuli
blagodati koje pojedinci i narod nalaze u vjerskom iskustvu, pogotovo u potrebi
da vjeruju, pod uvjetom da to, dakako, poprate željom za znanjem.
Nietzsche nas uči da samo prevrednovanjem te tradicije, s onu stranu raskinute veze s njom i zadržavši taj raskid,
možemo nastaviti prilagođavati našu civilizaciju naglom razvoju
tehnologije i globalizacije.
Moj otac zapravo i nije bio
član pravoslavne crkve prema kriteriju krštenja, ali je bio iznimno gorljiv vjernik i studirao je teologiju prije no što se
odlučio za medicinu. Ja sam pak samo u vrtiću bila
kod dominikanskih časnih sestara, koje su me naučile osnove
francuskog, koji sam nastavila učiti u Alliance Française. U svom najranijem djetinjstvu prošla sam dakle vrlo
ležerno vjersko obrazovanje, koje nije bilo nimalo dogmatsko, jer moji
roditelji nisu željeli unositi zbrku u mozgove svojih kćeri, moje
sestre i mene, i nisu ustrajali u tome da nam nametnu vjerska pravila. No, svejedno sam zadržala otvorenost uma prema tom iskustvu i
nastojim je očuvati, dodajući joj gledišta koja sam naslijedila
prvenstveno iz freudovske psihoanalize.
PROTAGONISTKINJA UBOJSTVA U
BIZANTU, STÉPHANIE DELACOUR, I SYLVIA LECLERC IZ THÉRÈSE MON AMOUR S
VAMA DIJELE NEKA ZAJEDNIČKA ISKUSTVA. KOLIKO SE U PROCESU STVARANJA FIKCIJE SVJESNO
NASTOJITE RAZGRANIČITI ILI PAK PROPUSTITI U TEKST? SMATRATE LI
NAVEDENE TEKSTOVE FIKCIJOM?
Ubojstvo u Bizantu, Tereza,
ljubavi moja i moj zadnji roman koji sam upravo predala izdavaču, L'horloge
enchantée (Čarobni sat), zaista jesu fikcije. U svjetlu svog analitičkog
iskustva orijentirala sam se prema romanu jer sam željela pisati manje
konceptualnim jezikom, bližim svakodnevnom iskustvu. Moj je
francuski postao manje intelektualan, bliži opipljivom govoru, kako u
svakodnevici tako i u unutarnjoj komunikaciji koju vodim sa sobom. Fikcija mi se učinila najprikladnijom u pokušaju da samoj sebi
razjasnim neke nejasne točke ličnosti, ali i
da prenesem ljudsku krhkost koju čujem s psihoanalitičkog kauča
– onu koja nas opsjeda u snovima, onu koju susrećem u vlastitim
nesanicama; da je prenesem onima koje susrećem u životu ili onima
čiju egzistenciju predosjećam u svijetu.
PISALI STE O TOME KAKO NOVO 21. STOLJEĆE NE ŽUDI SAMO ZA RELIGIJOM, NEGO I ZA SVETIM. NA KOJI NAČIN SHVAĆATE TAJ POJAM SVETOG I JE LI MOGUĆE
IZBJEĆI ZAMKE VJERSKOG FUNDAMENTALIZMA – BEZ OBZIRA NA TO O KOJOJ JE
RELIGIJI RIJEČ – AKO ZNAMO DA ONA SA SOBOM NOSI I KONZERVATIVNE I
DISKRIMINATORNE PRAKSE?
Ne mislim da trebamo ni religiju ni sveto, te se potrebe ušuljaju kad
depresija pohara svijet lišen ideja, ideologije, čak i svakodnevne
egzistencije, zbog nezaposlenosti i budžetnih restrikcija koje se
obrušavaju na sve nas. Međutim, smatram kako bi
trebalo prevrednovati pojam svetog i pojam religije, tako da ne degeneriraju u
fundamentalizam. To je nažalost ono što vidimo na primjeru kalifata koji se šire Sirijom i Irakom.
Takve formacije vrše utjecaj nad određenim
brojem mladih, pogotovo Europljana, ali i Amerikanaca, oslabljenih i
destrukturiranih uslijed globalizacije i ekonomske krize.
Smatram
da baš u Europi, s praksom humanističkih znanosti i psihoanalize,
imamo sve potrebne uvjete za prepoznavanje tog lutanja, dislociranosti,
destrukturiranosti, patnje mladih. S tim se i iz ih iskustava treba baviti. Nedostaje nam budnost javne vlasti i financijska sredstva, no imamo
konceptualne i terapeutske alate da se s time suočimo. U Domu adolescenata u Parizu, unutar bolnice Cochin koja ima sve
prednosti psihijatrijske i psihoanalitičke njege koju mladima u
teškoćama pružaju krajnje kompetentni specijalisti, s
profesoricom Marie Rose Moro vodim seminar o potrebi za vjerovanjem. On
je osmišljen s namjerom da se pomogne mladima koji su orijentirani u tom
smjeru i da im se omogući zaštita od onih
koji kroz svoj fundamentalizam i integrizam vrše transformaciju religije u
destruktivne i štetne sekte.
Kristeva u Assisiju 2011.
PAPA BENEDIKT XVI. VAS
JE 2011. POZVAO DA ODRŽITE GOVOR PRED
ASIŠKIM FORUMOM. KAD JE PAPA FRANJO IZABRAN ZA NOVOG PAPU
POZDRAVILI STE GA KAO NOVU NADU ZA KATOLIČKU CRKVU. KAKO
GA VIDITE DANAS I ŠTO BI AKTUALNA KATOLIČKA CRKVA MOGLA NAUČITI
OD SVETE TEREZE?
Imala
sam sreću upoznati Benedikta XVI. koji je, nakon moje intervencije pod naslovom Deset principa za humanizam 21. stoljeća, izgovorio rečenicu koja
me dosta obilježila i koja je nevjerojatna s obzirom na to da dolazi iz
usta jednog pape. Ona glasi: “Nitko nije vlasnik istine”. Po povratku u
Francusku s prijateljima iz Collège des bernardins u Parizu okupila sam
humaniste svećenike, imame i rabine u nastojanju da zajednički
pokušamo promisliti o mukama naše današnje civilizacije i
intervenirati oko gorućih i vrlo aktualnih tema; primjerice
podučavanju laičke etike ili povijesti religije, podučavanju
povijesti religije u školama, problemima mladih u gradskim četvrtima,
slučaju francuskog fundamentalista Mohammeda Meraha koji je izvršio
masakr u židovskoj školi itd.
U tom
kontekstu, 500. obljetnica rođenja sv. Terezije, koju ćemo
proslaviti sljedeće godine, sjajna je prilika da se produbi znanje o
nevjerojatnoj katoličkoj baštini koja čini jedan od temelja europskog identiteta. Mislim da
bismo se trebali ponositi složenošću europske kulture i posebno
važnom ulogom koju u njoj ima katolička tradicija, napose mistika. Mistika je dijete katoličanstva koje se nalazi u
paradoksalnoj situaciji. Tu situaciju nazivam „unutarnjim
isključenjem“: mistika je na margini, ali s te
margine izražava srce, što je u katoličanstvu suštinska
istina. Mistika okuplja ekscesivne ličnosti i pogrešno je govoriti o
jednoj mistici kad postoji kaleidoskop iskustava, od Hildegard iz Bingena do Meistera Eckharta, Ivana od Križa, Katarine
Sijenske i Terezije Avilske.
Uz to što je Terezija bila
krajnje rigorozna i što je vjeru dovela do samoodricanja i patnje, koji je
u neurološkom smislu dovode do kriza koje možemo dijagnosticirati kao
epileptičke napadaje, njezina su iskustva utoliko posebna jer ona razvija
vjeru koja vrvi čulnošću, željom, ljubavlju,
strašću i užitkom. To su ekstaze
ekstravagantne erotike, uvijek pročišćene, dijeljene, komentirane
i istančane njenim pisanjem. To iskustvo sv. Tereziju čini pretečom baroka, a barok
pretečom humanizma. Smatram da o tome mi kao intelektualci,
umjetnici, slikari, kipari, glazbenici moramo promisliti, da bismo popratili
pokrete koji su još uvijek prisutni u samom katoličanstvu, ali i da
bismo stvorili polifoniju europskog humanizma ukorijenjenog u
kršćanskoj i židovskoj vjeri i u nekim, pogotovo
sufističkim, aspektima muslimanske vjere, humanizma koji se treba
razvijati isključivo kao nasljednik te tradicije, ujedno vjeran i lucidan,
sposoban da usvoji i da kritizira, da problematizira i renovira tu
baštinu.
DIO VAŠEG DJELA O SVETOJ TEREZI,
“TANDIS QU'ELLE AGONISE, THÉRÈSE MON AMOUR”, IZVELA JE U OŽUJKU 2014.
ISABELLE HUPPERT U KAZALIŠTU ODÉON. IMAJUĆI NA UMU VAŠE UVIDE O
PRIRODI JEZIKA, PREMA KOJIMA TEKST UVIJEK IZNOVA RAZMJEŠTA NJEGOV POREDAK,
MOŽETE LI REĆI NA KOJI SU NAČIN NJEZINA INTERPRETACIJA I IZVEDBA
MOŽDA UTJECALI NA VAŠ TEKST?
Isabelleina
interpretacija bila je sjajna. Ona je
jedina, ne samo francuska nego i svjetska glumica, a ovdje važem svoje
riječi, možda jedina glumica u današnjem svijetu, koja je
sposobna istodobno vibrirati s visokom intelektualnošću i s dubinskom
erotikom te redovnice. Isabelle nije transformirala
moj tekst u smislu da ga je izmijenila, vrlo ga je vjerno izvela, no naglasila
je te dvije struje koje sam upravo istakla i sa svojim
ih je glasom, gestama, tijelom, točnošću i intenzitetom iznijela
pred brojnu publiku Odéona koja je doslovno bila pometena s nogu.
KAKVA SU VAŠA PRETHODNA
ISKUSTVA S KAZALIŠTEM I U KOJOJ JE MJERI KAZALIŠTE UTJECALO ILI
UTJEČE NA VAŠ RAD?
Nemam
insajderskog iskustva s kazalištem u smislu namjenskog pisanja za teatar. No, kazališni dijalog, kompozicija, polifonija
konstrukcije kazališnog komada i napetost koju teatar nezaobilazno
pruža publici i bolje je naglašava no što to čine roman ili poezija; sve te sastavnice kazališnog iskustva
zaokupljaju me dok pišem i možda sam se upravo zbog tog afiniteta
prema teatralnosti odlučila odmaknuti od konceptualnog pisanja i krenuti u
fikciju. Između koncepta i fikcije, kazalište me
proganja, opsjeda i potiče da ustrajem u pisanju. Ne znam hoću
li nastaviti s kazališnim eksperimentima, no sanjam o tome da recimo vidim
svoj zadnji roman prenesen na pozornicu ili, što
je možda lakše, na filmski ekran.
S francuskog prevela Mirna
Šimat.
Zadnja izmjena: 05-11-2014
Le Théâtre National croate de Zagreb |
INTERVJU:
JULIJA KRISTEVA
Feminizam se mora prilagoditi novim zahtjevima
žena
•
Autor: Gordan
Duhaček www.tportal.hr
•
7.11.2014
1
Prva
gošća novog programa HNK-a Filozofski teatar, koji vodi filozof
Srećko Horvat, bit će francusko-bugarska teoretičara svjetskog
glasa Julija Kristeva. U razgovoru za tportal.hr Kristeva govori o
političkoj situaciji u Europskoj uniji i Francuskoj, stanju feminizma danas te se osvrće na svoj neželjeni status
intelektualne zvijezde
Julija Kristeva rođena je 1941. godine u Bugarskoj, a u Francusku se doselila
u prosincu 1965. U Parizu je ostvarila veliku intelektualnu karijeru
istaknuvši se svojim radom u nizu područja i teorijskih pravaca, od (post)strukturalizma preko psihoanalize do feminizma.
U Zagrebu Kristeva gostuje 15. studenog, kao prva
gošća novog programa HNK-a Filozofski teatar.
Je li Vam ovo prvi dolazak u Zagreb? Kako iz perspektive 'stare Europe'
i intelektualnih krugova Pariza izgleda najnovija članica EU-a?
Da, ovo je moj prvi posjet Zagrebu. Nadalje, moram priznati da Francuzi, koliko ja
znam, ne poznaju najbolje ni vašu zemlju, niti vaš kulturni
život, što mi je jako žao. S druge strane, vaša nogometna reprezentacija prilično je slavna i vjerojatno
je, da ne kažem posve sigurno, ono što najviše doprinosi slavi
vaše zemlje!
A kako izgleda Europske unija? Imate li vjere u taj
politički projekt?
Po mom
mišljenju, osjeća se jako puno skeptizicma u Europi, do te mjere da su nacionalistički pokreti postali
suviše reakcionarni i razvijaju se u ozračju nezaposlenosti i
ograničenja državnog budžeta. Oni ne idu do krajnje granice
otvorenog neprijateljstva, ali se ipak osjećaju.
Unatoč tome, jedna sam od onih koji smatraju kako Europa nije kaos, ali da
je ono što se događa u Europi posljedica svjetskog kaosa, ne
nužno samo našeg kontinenta. Pripadam krugu intelektualaca koji
drže da važnost i veličina Europe leže u njezinoj kulturi te da je moramo otkriti svijetu: s jedne strane njezinu
ukupnu nacionalnu raznolikost, s druge strane, posebnost koju ima svaki, da se
tako izrazim, cvijet europskog kulturnog buketa. Polazeći od prepoznavanja kulturnih specifičnosti Europe kao
temelja, jer ono bi u srcu i intimi svakog ponaosob trebalo pridonijeti
pamtljivom i vidljivom shvaćanju naše povijesti i naše
sadašnjosti, nastat će federalna Europa.
Francuska se već nekoliko godina nalazi u gospodarskoj stagnaciji,
a predsjednik Hollande u međuvremenu je izgubio značajan dio svoje
političke moći. Raste i moć Marine Le Pen, a svoj povratak u politiku najavljuje i Sarkozy. Je li Francuska u krizi i koja je to vrsta krize?
Francuska je razočarana i pati, no kriza nije samo u Francuskoj,
nego je endemična. Nije to problem samo europske savjesti, nego je to
pitanje globaliziranog svijeta kao zajednice, jer ne postoji jedinstven
civilizacijski projekt. Unatoč tome, da citiram slavnog pjesnika Hölderlina:
'Gdje postoji opasnost raste također ono spasonosno.' Ja nisam
optimistica, ja sam prije svega energična
pesimistica i ponajprije polažem svu svoju nadu u preispitivanje
vrijednosti koje nam je europska kulturna baština ostavila u zalog kako
bismo, unatoč svemu, mogli pronaći adekvatan kulturološki model
sintezom potrebnog liberalizma i socijalne zaštićenosti.
Nakon desetljeća feminističke emancipacije, vidljivo je da su
se reakcionarne snage pregrupirale i pokrenule (neizbježan) protuudar. Sada se govori o 'opasnostima rodne
ideologija koja uništava ljude'... Koliko je zabrinjavajuća ta
priča i kako joj se suprotstaviti? Kako gledate na današnje stanje feminizma?
Feminizam je, to jest, bio je uspavan neko vrijeme nakon što je
doživio vrhunac tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća. On se mora
prilagoditi novim zahtjevima žena i raznolikosti pojedinačnih
situacija u svijetu. Ja sam jako mnogo radila na ovom problemu, a 2008. utemeljila sam nagradu Simone
de Beauvoir, koja se dodjeljuje ženama iz zemalja u razvoju, gdje je
emancipacija žena ne samo zakašnjela, nego je postala gotovo
nemoguća zbog prijetnje koju joj predstavlja fundamentalizam. Mi smo bili prvi koji su dodijelili nagradu Malali, nedavnoj
dobitnici Nobelove nagrade, jednoj mladoj djevojci koja se zalaže za to da
obrazovanje postane dostupno mladim ženama. Njezina borba svakako nema lagan zadatak kada se uzme u obzir šerijatski
zakon koji je na snazi u Pakistanu.
Osim toga,
također vodimo stalnu debatu za ravnopravnost žena na političkom, socijalnom i ekonomskom nivou i u razvijenim zemljama. Ta je
debata daleko od toga da bude gotova ili dobivena. Ali
ono što je od iznimne važnosti jest
pokretanje interesa za jedno polje koje je nekadašnji feminizam do sada
uglavnom zanemarivao, a ono se tiče majčinskog iskustva. Ono jest i
ostat će kamen temeljac kulture. Psihoanaliza nam
pomaže shvatiti ovo iskustvo kada je riječ o povezanosti djeteta i
njegova materinjeg jezika, jednako kao što putem pupčane vrpce majka
postaje djetetova potpora, neophodna kao i, naravno, otac. Nadalje, uz
majku vezujemo vrlo suptilnu alkemiju svojstvenu kompleksnim situacijama kakva
je ona majke-ljubavnice, dakle u vezi s muškarcem, ali također i majke koja sve češće obavlja određenu
djelatnost, zaposlena je, što sve skupa čini ovo trostruko iskustvo
iznimno problematičnim. Čini mi se zanimljivim, kako s teorijske tako
i s praktične strane, kada je riječ o problemima na koje nailaze žene, da bi trebalo okrenuti novu stranicu feminizma i
obnoviti savezništvo s majčinstvom. Ako želite, možete
doznati više o ovom i drugim projektima na mojoj
internetskoj stranici kristeva.fr.
Sviđalo
Vam se to ili ne, ali Vi ste intelektualna zvijezda
svjetskog glasa. Kako se nosite s time, što mislite o intelektualcima koji
su u međuvremenu pop kulturni celebrityji?
Vidim li se kao zvijezda? Ne uistinu, iako često čujem taj
naziv, ali ne prepoznajem se u njemu, kao da se radi o
nekoj drugoj osobi, a ne meni. Mislim kako je uloga intelektualaca i danas vrlo važna, ali na drugačiji način.
Čak i onda kada mediji inzistiraju na spektaklu,
umjesto na argumentiranosti, intelektualni rad mora biti tako koncipiran da bi
dosegao što širu publiku. Evo što ja sama često
pokušavam napraviti, da vam dam jedan primjer; nakon što sam bila
pozvana na veliki međureligijski susret u Assisiju u listopadu 2011., kako bih predstavljala zajednicu ljudi koji se ne
izjašnjavaju kao vjernici, po povratku u Pariz osnovala sam na Collège
Saint-Bernard međureligijski kružok koji smo nazvali 'Montesquie'. On
okuplja katoličke svećenike, muslimanske imame, židovske rabine
i humaniste da bismo svi zajedno pokušali promisliti o vrijednosti
naših ciljeva te intervenirati u aktualne
probleme. Mislim da bi ovakav način djelovanja i
iskustva mogao poslužiti kao primjer nekome.
Proteklih godina ste počeli pisati romane, često s elementima
krimića. Što Vas je potaknulo na to da nakon
jednog velikog teorijskog opusa zagazite u prozne vode? I koliko Vam teorijski
stavovi utječu na fikciju koju stvarate?
Što se
tiče mojih romana, prvi potječe iz 1989., nije baš novijeg datuma, radi se o nečemu napisanom prije više
od dvadeset godina. Napisala sam pet ili šest
romana, ni sama nisam sigurna točno koliko ih je, ali točan broj
možete provjeriti na mojoj internetskoj stranici. Moji čitatelji
diljem svijeta dosta cijene moja djela, naročito kružok Kristeva,
koji se redovito okuplja na Université américaine u
Parizu. Mislim da sam jednostavno poslušala apsolutnu
potrebu koja mi se nametnula. Radi se o tome kako sam trebala
pronaći drugačiji jezik od jezika koncepata,
bliži unutarnjem iskustvu i jednostavnijem vokabularu, da bih
pokušala prenijeti neizrecivo. Ali ne želim vam
unaprijed kazati sve, to ne, pozivam vas da pročitate moje romane.
Posljednji sam upravo poslala svojem uredniku, a naslovljen je
'Začarani sat'. U njemu se isprepliću dva narativna niza, prvi
govori o jednom čudesnom satu, ostavljenom u salonu kralja Luja XV. u Versaillesu, djelu gotovo zaboravljenog urara i
astronoma Claudea-Simeona Passemanta, kojeg na ovaj način
vraćam u život. Sat je napravljen tako da pokazuje pomrčine
planeta Sunčevog sustava, ali također i
sate, minute, sekunde i mjesečeve mijene, sve do 9999. godine.
Drugi narativni niz prati život jednog ženskog lika koji u
mnogočemu predstavlja mene, što je čest slučaj u mojim
romanima te koji živi u današnje vrijeme.
Ona je ujedno žena, psihoanalitičarka, ali i
netko tko promišlja modernu astronomiju i kozmologiju. To je moj
način da preuzmem na sebe francusku kulturu,
kulturu koja me 'posvojila', ali također i da doživim transformaciju
našeg koncepta suvremene znanosti koja je jako teško uklopiva u
život. Mislim da je i za pisca, ali i za
intelektualca općenito velik izazov pokušati pronaći izravan
govor kojim bismo regulirali našu koncepciju individue, osjećaja i
svijeta, počevši od povijesti i suvremenih istraživanja.
Kada iz
današnje perspektive pogledate na sve što
ste napisali, dogodi li Vam se da u vezi nečega pomislite kako baš i
nije imalo smisla, kako danas to ne biste tako napisali niti svojim imenom
potpisali? Odnosno, koliko je kritičarka Kristeva
kritična prema samoj sebi?
Nikada se ne
kritiziram, ja se transformiram, ne zapadam u
dekonstrukciju ili melankoliju. Jedna od mojih
junakinja iz 'Smrti u Bizantu', kriminalističkog romana koji govori o
križarskim ratovima, ali i o suvremenom dobu, ima za moto rečenicu:
'Ja putujem samu sebe', čime želi kazati da putuje preko granica
država, religija i mentaliteta, ali i preko granica koje tvore nju samu. Upravo je to putovanje ono što smatram trajnim preispitivanjem
onoga što je novina, modifikacija i renesansa. Vidite
kritiku koja se skriva u toj alkemiji renesanse.
Uz Vaše ime neizbježno se veže etiketa strukturalizma, a
slijedom toga i poststrukturalizma. Kako biste se Vi sami kao intelektualka definirali, ako uopće?
Da, ja sam prošla kroz svoju fazu strukturalizma, ali
prvenstveno me smatraju začetnicom poststrukturalizma koji sam donijela u
Francusku preko svojih radova o djelu velikog ruskog postformalista Mihaila
Bahtina. Nadalje, dosta sam istraživala psihoanalizu, filozofiju,
političku misao, ali i način na koji
vrednujemo religiju i, naravno, književnost. Ako
želite neku etiketu, rekla bih da sam intelektualka. Kazala bih,
ponešto skromnije, ali možda istodobno
ambicioznije, da sam žena koja pokušava razmišljati čitavim
svojim srcem.
Što trenutačno čitate? Preporučite našim
čitateljima par naslova...
Čitam jako mnogo djela koja se tiču filozofije, ali također i beletristiku. Moje noći su uglavnom posvećene, rekla bih to tako, svojevrsnom filtriranju lektire, starih knjiga koje sam već pročitala i koje nanovo otkrivam, knjiga koje se danas pišu, posebno kada je riječ o budućnosti književnosti. Preporučit ću vam dva naslova; prvi autora Philipa Rotha, lani je izašao na francuskom jeziku, a zove se 'Duh izlazi' te drugi Philippea Sollersa, 'Žene'.
Le Théâtre National croate de Zagreb |
Lors de La Nuit du théâtre, le 15 novembre 2014, le Théâtre National croate de Zagreb présentera au public son nouveau projet, la philosophie au Théâtre, conçu et animé par Srećko Horvat l'un des plus brillants philosophes croates de la jeune génération. L'objectif de ce projet est avant tout d'attirer un public jeune et d'ouvrir le Théâtre national croate aux débats d'idées et à la pensée critique d'aujourd'hui. La première invitée de ce cycle sera Julia Kristeva, la célèbre philosophe française. En même temps qu'il sera question de son oeuvre, de la psychanalyse, de l'amour et de la mélancolie, l'actrice Alma Prica lira le texte tiré de son dernier roman consacré à Sainte-Thérèse, interprété récemment, en première mondiale, par l'actrice Isabelle Huppert au Théâtre de l'Odéon.
U Noći kazališta, 15. studenoga 2014. Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu predstavit će javnosti novi projekt Filozofski teatar kojega će voditi Srećko Horvat, jedan od vodećih hrvatskih filozofa mlađe generacije. Prva gošća Filozofskog teatra je Julia Kristeva, slavna francuska filozofkinja. Ulaznice su u slobodnoj prodaji, a besplatne ulaznice na balkonu mogu se podići od 10. do 14. 11. 2014.
"Točno deset godina nagovarao sam je da dođe u Hrvatsku", kazat će Srećko Horvat i dodati da je pristala tek kada je čula da bi upravo ona otvorila Filozofski teatar.
Radi se o jednoj od najpoznatnijih filozofkinja i feministkinja današnjice, uglednoj francusko - bugarskoj intelektualki Juliji Kristevi. Uz razgovor o njenom radu, psihoanalizi, ljubavi i melankoliji, glumica Alma Prica izvest će prvi put pred hrvatskom publikom dramski tekst iz njezine posljednje knjige o Sv. Tereziji. Taj je tekst svoju praizvedbu imao ove godine u pariškom teatru Odéonu izvedbi oskarovke Isabelle Huppert.
Julia Kristeva rođena je u Bugarskoj, a od sredine šezdesetih živi u Francuskoj. Uz Rolanda Barthesa i Jacquesa Lacana, smatra se jednom od vodećih figura francuskoga poststrukturalizma. Napisala je niz zapaženih studija iz područja psihoanalize i feminističke teorije, kao i romane. Prva je dobitnica ugledne Holbergove nagrade, koju dodjeluje norveška vlada kao svojevrsnu Nobelovu nagradu za humanističke znanosti.
U subotu 15. studenoga na šestu Noć kazališta, upravo s Juliom Kristevom počinje dugo očekivani ciklus Filozofskog teatra kojemu je, po najavi intendantice HNK u Zagrebu Dubravke Vrgoč, cilj prije svega privući mlađu publiku, a ujedno i otvoriti Hrvatsko narodno kazalište javnim debatama i kritičkom promišljanju današnjice.
Objašnjavajući vezu između filozofije i kazališta, Srećko Horvat, urednik i voditelj Filozofskog teatra, kaže da je veza između filozofije i kazališta uvijek bila jača od veze između filozofije i bilo kojega drugog medija. Najpoznatija i najutjecajnija Sartreova djela nedvojbeno su njegove drame, kao što je i Brecht promišljanju radikalne politike pristupio upravo kroz kazalište. Mnogi su filozofi, uključujući Aristotela, Hegela i Nietzschea, pisali o kazalištu, a mnogi među njima, poput Machiavellija, Voltairea ili Susan Sontag, pisali su i vlastite drame. Sontag je i režirala, u Sarajevu pod opsadom.
Uz godišnje premijere predstava koje za HNK u Zagrebu već pišu vodeći suvremeni filozofi poput Slavoja Žižeka i Tariqa Alija, u sklopu Filozofskog teatra jedanput na mjesec održavat će se debate o kazalištu i društvu, vraćajući filozofiju u kazalište i kazalište filozofiji. Međutim, cilj Filozofskog teatra, napominje Srećko Horvat, nije baviti se isključivo kazalištem ili filozofijom, nego prije svega reafirmirati kazalište kao javni prostor i središnje kazalište u državi pretvoriti ujedno u središnje mjesto javne rasprave i promišljanja, čime bi doista postalo i narodno i središnje.
Pročitajte tekst Srećka Horvata o Filozofskom teatru – Kazalište kao mjesto susreta i avanture.
Realizaciju gostovanja Julie Kristeve pomogli su Veleposlanstvu Republike Francuske u Republici Hrvatskoj i Francuski institut u Zagrebu.